PREDSTAVLJEN ZBORNIK RADOVA MEĐUNARODNOG STUDIJSKOG DANA „PREŠUĆIVANI ZLOČIN“

U organizaciji Europske akademije Banjalučke biskupije i partnera i medijskog pokrovitelja „Impuls portala“ iz Banja Luke, promovirana je u Banja Luci, 17. svibnja 2016. knjiga „Prešućivani zločin. 20 godina pod teretom progona nepravde i prešućivanja u RS-BiH“. Knjiga je Zbornik radova dvadesetorice autora. Ti su radovi bili prezentirani na Međunarodnom studijskom danu u organizaciji Europske akademije Banjalučke biskupije održanog 13. studenog prošle godine.

Neposredni povod za održavanje Međunarodnog studijskog dana, a time i nastanka ove knjige,  bila je 20-ta obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je u protekloj godini postao hit tema mnogih političkih, medijskih i drugih društvenih okupljanja, domaćih i inozemnih. Na tim okupljanjima se o Daytonskom sporazumu govorilo poglavito na način o tome kako je tko prošao i koliko je tko ušićario neprovođenjem mnogih ključnih odredbi ovog međunarodnog ugovora. Jedni su ga pri tome slavili i uzdizali do nebesa, dok je za druge bio i ostao ishodište muka i svakovrsnih stradanja, pa time i neprihvatljiv. No o učinjenim mnogim nepravdama i zločinima nad nedužnim građanima, prije svega hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, koje je trebalo sankcionirati i nužno ispraviti, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine uglavnom nije bilo riječi. Stoga su organizatori smatrali svojom dužnošću i obvezom prema žrtvama nepravde, progona i zločina, prema desetinama tisućama obespravljenih, prema povijesti i istini, progovoriti o tim tragičnim događajima, prije 20 i više godina, odabirom i obradom tema, temeljem čega je i bilo moguće napraviti ovakvu knjigu.

Koliko je autora, toliko je i tema koje su obrađene i prezentirane u ovom zborniku čineći jednu tematsku cjelinu o prešućivanom zločinu nad Hrvatima i Bošnjacima banjalučke regije. U knjizi su sadržani sljedeći autori i teme s naslovima: dr. Franjo Komarica,Do neba vapijuća nepravda“;mr. Šimun Penava, „Kronologija, metode i etape etničkog čišćenja Hrvata i Bošnjaka na Banjalučkom području 1992.-1996.;dr. Josip Jurčević, „Ratni zločin na području banjalučke regije s posebnim osvrtom na izvješće povjerenstva Ujedinjenih naroda; dr. Tadeus  Mazowiecki, „Etničko čišćenje u Banjoj Luci 1992. – 1995.; dr. Armina Galijaš, „Svakodnevni  urbani  život  tijekom  rata u Bosni 1992. -1995.; Slučaj Banja Luke“; dr. Mujo Begić, „Genocid u Prijedoru kao paradigma zločina u Bosanskoj Krajini“;“mr. Srđan Šušnica, „Dayton, 20 godina nakon, zadah smrti i zaleđeni konflikt“; mr. Ivica Božinović, „Reagiranje biskupskog ordinarijata Banjalučke biskupije u odnosu na etničko čišćenje u mjesnoj Crkvi i zauzimanje za povratak prognanika“; mr. Frano Piplović, „ Iz knjige“ vapaja“ biskupa Banjalučke  biskupije – dobrim ljudima, gluhim ušima i sebičnim srcima“; Prof. dr. fra. Velimir Blažević, „Zauzimanje pape Ivana Pavla II. i vatikanske diplomacije za izbjeglice i prognanike, i njihovo suprotstavljanje etničkom čišćenju u Bosni i Hercegovini“; dr. Miljenko Aničić, „Kontinuirani doprinos Caritasa Banjalučke biskupije u pružanju pomoći brojnim stradalnicima  tijekom rata i nakon njegova završetka do danas“; Alojz Jakirčević, „Sjećanje na prihvat prognanih Banjalučana u Davoru 1995 godine“; dr. Franjo Komarica, „Protjerivanje nesrpskog stanovništva – dogovor!“; Vinko kardinal Puljić, „Stanje katoličkih župa Vrhbosanske nadbiskupije na području Republike Srpske između 1991. i 2014. godine“; mr. Andrej Plenković, „Pogledi Europske Unije prema budućnosti  Bosne i Hercegovine“; dr. sc. Ivo Miro Jović, „Dvadeset godina od Daytonsko-pariškog ugovora – ciljevi i ostvarenja“; Patsy Sorensen, „Ništa nije, sve će biti, sve se mijenja“; Prof. dr. Miodrag Živanović, „Dekonstrukcija  diskriminacije“;  Gordana Katana, „Položaj Hrvata u Republici Srpskoj u kontekstu provedbe ustavnog načela o jednakopravnosti i konstitutivnosti naroda“; mr. Frano Piplović, „Proces rapidnog iskorjenjivanja domicilnog, autohtonog hrvatskog stanovništva s područja RS-a“; mr. Davor Čordaš, „ Ministarstvo  za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS-a – potpora povratku i doprinos obnovi“; Frano Piplović, „Foto dokumentarna izložba o provedenom progonu banjalučkih Hrvata i Bošnjaka“.

U knjizi su i dvije recenzije,  autora, mr. sc. Tanje Topić, „Protiv razarajuće moći šutnje“ te akademika dr. Zlatka Kramarića „Kulturom pamćenja  protiv kulture zaborava“.

 

Trajno u službi dijaloga i mira

O knjizi su govorili i banjalučkoj javnosti predstavili akademik dr. Zlatko Kramarić, generalni konzul GK RH u Banja Luci, mr. sc. Tanja Topić, politička analitičarka i voditeljica zaklade „Friedrich Ebert Stiftung“ u Banja Luci, Zlatica Gruhonjić, predsjednica Udruženja Centar za demokraciju i tranzicionu pravdu iz Banja Luke, mr. Srđan Šušnica, kulturolog iz Banja Luke (čije pripremljeno izlaganje je pročitano), Gordana Katana novinarka i stalni dopisnik Oslobođenja iz Banja Luke, te Frano Piplović, urednik i priređivač ovog vrijednog izdanja koje je objavljeno kao prvijenac u biblioteci „Korijeni“. Pred prepunom dvoranom Muzičkog paviljona u parku „Petar Kočić“ u Banja Luci prisutnima se obratio i banjalučki biskup dr. Franjo Komarica.

U dvostrukoj ulozi, ulozi paneliste i moderatora Frano Piplović, priređivač i glavni urednik ovog zbornika, ukratko je iznio razloge zbog kojih je nastala ova knjiga. Istakao je, da ova knjiga nije  nikakva provokacija niti „zabijanje prsta u oko“ nego istinski iskren i odgovoran pokušaj, utemeljen na činjenicama, suprotstavljanja dvadesetogodišnjoj dominaciji selektivne kulture sjećanja na ovim prostorima, kako bi se od zaborava sačuvala stradanja nesrpskog stanovništva.

Dvadeset godina se uporno šutjelo, u znanstvenim i političkim krugovima, o tragičnim događajima koji su obilježili život na banjalučkoj regiji od 90- tih godina pa do danas. Potvrdilo se na ovom primjeru da šutnja nije zlato, prije bi se reklo da je ona put u tešku amneziju, trasa za nove nevolje, koje duboko vjerujem nitko od nas niti zaziva niti želi. Opredijeljeni trajno biti u „službi dijaloga i mira“, utemeljenog samo na istini upustili smo se u ovaj pothvat kako bi istini omogućili da postane sastavni dio naših života i da na toj istini gradimo budućnost, pomirenje i suživot, svjesni svih poteškoća koje sa sobom nosi posao pisanja istine ili pisati o istini, naglasio je Piplović.

 

Različitosti, identitetske i duhovne, bogatstvo prostora

Tekstovi zastupljeni u ovom Zborniku polaze od nulte premise da niti jedno društvo ne može sudjelovati u zajednici modernih društava, ako se na pravi način ne odrede i spram onih „loših, zločinačkih epizoda“ iz svoje nedavne prošlosti, kazao je u svom predstavljanju dr. Zlatko Kramarić. Nije moguće graditi nikakvu budućnost, ako se nismo u stanju suočiti s tom „lošom“ prošlošću: ne možemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, kada iz vašeg grada, regije, entiteta,  preko noći, nestanu ljudi, cijele nacionalne zajednice sa svojom cjelokupnom historijskom „prtljagom“. Odlazak tih ljudi i cijelih zajednica automatski znači  promjenu identiteta grada, regije i entiteta, jer  bez aktivne participacije tih ljudi, njihovih običaja i navika, specifičnih mentaliteta, bogatih kultura i tradicija koje uz te kulture idu, iznimne duhovnosti, ništa više ne može biti isto! Čuvanje te različitosti, i identitetske i duhovne, u prvome redu, predstavlja bogatstvo tog prostora, istakao je Kramarić.

Večeras sam ovdje prije svega kao čovjek i drago mi je što smo istupili iz Banjalučke biskupije u javni prostor.”

“Ovo nije priča samo o jednoj strani, ovo je priča o svima nama. Devedesete godine u Banjaluci su priča koja se na ovim prostorima neprestano ponavlja. Očito da danas opomene ne djeluju previše i zato svaki puta ponavljamo neke greške iz povijesti, preskačemo povijesne lekcije upravo zbog toga što smo skloni prakticirati kulturu zaborava, kulturu šutnje, kulturu prešućivanja, selektivan pristup stvarnosti i ne želimo da se suočimo sa zlom, a najteže nam pada da se suočimo sa zlom u vlastitim redovima”, rekao je Dr. Zlatko Kramarić, i dodao:

“Postoje situacije u povijesti kada se zaista nismo dobro ponašali i moramo doživjeti katarzu. Katarza je nešto što na ovim prostorima svim narodima nedostaje.”

Ovaj Zbornik, u mnogo čemu predstavlja izuzetak, u konačnici predstavlja jednu od onih nužnih karika, koje bi trebale dovesti  do toga da se o tim stvarima više samo ne raspravlja, već da se dogodi  poželjna i toliko nužna kolektivna katarza. Loše je  po većinski narod što u ovom prostoru nedostaju dva  druga naroda sa svim svojim habitusom, zaključio je između ostalog Kramarić.

 

Naši su ih otjerali!

U svom analitičkom presjeku knjige Tanja Topić je posebno istakla značaj ovog djela jer ono nije samo pogled i brisanje prašine s prošlosti, već je značajan iskorak naprijed –  i pogled u budućnost. Dobro  je da se nije ostalo zarobljen u mračnim okovima prošlosti već se pronašlo snage, unatoč lošem sjećanju i mračnoj prošlosti,  za krenuti naprijed. „I unatoč tome što smo ostali bez desetina hiljada naših sugrađana. Naši su ih otjerali“, kazala je.

Govoreći o važnosti ove knjige  Tanja Topić je  naglasila da je ova knjiga „svjedočanstvo jednog lošeg vremena i bojim se da bi bez ove knjiga mnogo stvari palo u zaborav, kao što su pale u zaborav i mnoge loše stvari s kojima se kao društvo nismo bili spremni  suočiti, pa se ponašamo kao da bi bilo dobro da što intenzivnije šutimo, kao da će ta intenzivna šutnja izbrisati i ostaviti bez traga sve ono što se dešavalo ovdje devedesetih godina. Upravo ovo djelo je na neki način razbilo tu šutnju.”

Sveobuhvatnost ovog zbornika je u tome što nudi jedu široku lepezu događaja, procesa i pojava, koji čine zaokruženu cjelinu: polazeći od „dobrih ljudi, gluhih ušiju i sebičnih srca“, preko uloge i doprinosa koju su stradalnicima svim etničkih skupina ovih prostora pružali Banjalučka biskupija i Caritas,  preko razmatranja onoga što će u smislu budućnosti ovim prostorima donijeti i Dejtonski mirovni sporazum, ali i integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju,  te do jedne argumentirane analize o (ne)sprovođenju ustavnog načela o jednakopravnosti i konstitutivnosti naroda.

„U zborniku se prikazuje i potpora povratku i doprinos obnovi na institucionalnoj razini što  je svakako hvale vrijedno, ali bi bilo kudikamo vrednije da se otvoreno, kritički, institucionalno razbijao zid šutnje o zločinima i nepravdi koje su učinjene  tim ljudima. Šutjeti o vlastitim zločinima, još gore negirati ih,  gotovo je ravno saučesništvu u njima. Bilo bi historijski od velikog značaja i važnosti da je ovaj zbornik nastao u odajama institucija  Republike Srpske, jer bi značio raskid sa šutnjom, koja je svih ovih godina bila toliko moćna da je rasturila civilizacijsko tkivo na kojem jedno društvo i zajednica mogu počivati“, istakla je u svom kritičkom osvrtu Tanja Topić.

U daljem izlaganju ona je navela da bi joj savjest bila mirnija da smo ovu vrstu dijaloga koju knjiga otvara, otvorili mi, koji smo se nalazili na onoj strani koja je počinila našim sugrađanima sve te loše i ružne stvari koje upornom šutnjom nastojimo  izbrisati i zaboraviti.”Ova knjiga nije “stavljanje prsta u oko”, ona je vapaj za dijalogom”, rekla je na kraju Tanja Topić.

 

Odgovornost i pravo na vlastite suze

U svom pismenom podnesku koje je pročitao Frano Piplović,  Srđan Šušnica  je stavio naglasak na lociranje odgovornosti za počinjene zločine kojima je  razoreno ljudsko i društveno tkivo Bosne i Hercegovine citirajući  riječi Guntera Grass-a kojima je naglasio odgovornost njemačke države i naroda nakon 2. Svjetskog rata:“tek kada priznate odgovornost za zločine počinjene u vaše ime, imati ćete pravo na vlastite suze“.

„Nasuprot tome“, naglasio je Šušnica, „u regiji je trenutno dominantna ideja da su sve strane podjednako krive za rat i učinjene zločine. Odgovorno tvrdim što pokazuju moja istraživanja, a Međunarodni sud u Hagu svojim presudama, da ipak ne snose svi podjednaku odgovornost. Najveća odgovornost, politička i moralna, leži na vojno i politički moćnijoj strani, na srpskoj strani, na onoj strani koja je imala historijsku dužnost i odgovornost suzdržati se od upotrebe  ogromne vojne mašinerije…. U većini ratom opustošenih sela i gradova na području RS-a muslimani i katolici nikada nisu uspijeli obnoviti koherentne zajednice i živote. Vrijeme je pokazalo kako su kulturom zaborava, negiranjem države Bosne i Hercegovine, brisanje povjesti  Bosne u RS-u da genocid i etnička istrebljenja počinjena u ime srpstva nisu bili posljedica već najvažniji strateški cilj i namjera rata i agresije na BiH“, naglasci su iz prezentacije g. Šušnice.

“Ja i moja porodica i svi građani Bosne i Hercegovine još uvijek, 20 godina nakon rata živimo uređenje koje su stvorili i potpisali uglavnom osuđeni ili optuženi zločinci. Djetonski mirovni sporazum je više privremeni sporazum o primirju i prekidu vatre, nego što je dokument koji daje nadu u istinski i pravedan mir. Dejton jeste prekinuo pucanje i ubijanje, ali je sa vremenom sačuvao i sjećanje na genocide nad bosanskim Muslimanima i Katolicima, očuvao ratne granice, etnički očišćenu teritoriju, politički sistem, takozvani RS, i što je najgore stvorio uslove za dalji život klero nacionalističke politike sa kojom je srpska politička i intelektualna elita devedesetih krenula u ratove protiv samostalnih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U toku stvaranja RS počinjen je prvi genocide na tlu Evrope poslije drugog svjetskog rata.

Zločina je bilo i nad srpskim civilima, srpskim civilnim stanovništvom, zarobljenicima, rušile su se pravoslavne crkve, rušeno je i ubijano u logorima pod kontrolom zvaničnih oružanih snaga BiH, to se ne smije osporiti i mora se osvijetliti.

Na žalost, Dejton jeste donio mir i očuvanje kontinuiteta i integriteta Bosne i Hercegovine, ali nije donio kapitulaciju jedne klero nacionalističke politike,” dio je izlaganja Mr. Srđana Šušnice.

 

Konstitutivnost izvrgnuta ruglu

Gordana Katana, novinarka i stalni dopisnik Oslobođenja iz Banjaluke, svjedok mnogih događanja tijekom i poslije rata u Banjaluci,  u svom izlaganju stavila je naglasak na današnji položaj Hrvata u Banjaluci i BH entitetu Republici Srpskoj, napose nakon ustavnih promjena o jednakopravnosti konstitutivnih naroda iz 2001. godine, rekavši da je to ne samo “obično slovo na papiru”, već je ta konstitutivnost i jednakopravnost izvrgnuta svojevrsnom ruglu.

“Od samog Izbornnog zakona, formiranja i djelovanja Vijeća naroda pa do izbora ministara, ustavne promjene nisu donijele željene rezultate, dijelom zbog nedostatka mehanizama, pogotovo kada je u pitanju Vijeće naroda, da se zaštite interesi Hrvata i Bošnjaka, a dijelom zbog politizacije ovih funkcija. Na isti način na koji Hrvati u F BiH insistiraju da budu jednakopravni, da im se omoguće ista prava, moraju to tražiti i u Republici Srpskoj u kojoj su mnogi zakoni, koji su bili na štetu Hrvata i Bošnjaka, prošli bez reakcije njihovih predstavnika u Vijeću naroda, i krajnje je vrijeme da se to promijeni”, istakla je Gordana Katana.

Svoju pozornost usmjerila je Katana  prema  višegodišnjim zlouporabama ustavnih načela o jednakopravnosti i konstitutivnosti naroda čije neprovođenje je dovelo u težak položaj preostale Hrvate i Bošnjake u entitetu RS-a“. U zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti, pogotovo u slučaju hrvatskog naroda, izvrgnut je svojevrsnom ruglu. Činjenica da stranke s hrvatskim predznakom u više mandata u Narodnoj skupštini RS nisu imale svoje zastupnike dovela je do toga da se hrvatski predstavnik u rukovodstvo entitetskog parlamenta birao iz redova neke od stranaka koje su bile dio vladajuće većine“, kazala je Katana

„Svakako da to ne bi bio problem kada bi ti izabrani predstavnici hrvatskog naroda svojim političkim angažmanom svjedočili da štite interese svog naroda. Nažalost, analiza rada Narodne skupštine RS i njihova glasanja daje porazan podatak da su oni isključivo slijedili  i zastupali interese stranaka kojima pripadaju. Čak i kada je svakom laiku bilo potpuno jasno da su zakoni koje parlament usvaja diskriminatorni u odnosu prema predstavnicima Hrvata, Bošnjaka i ostalih u Republici Srpskoj.

No najdrastičniji  primjer izvrgavanja ruglu principa jednokopravnosti, a koji je ujedno i najpogubniji za hrvatski narod, svakako je Vijeće naroda RS. Osim  prvog saziva ovoga parlamentarnog doma 2002. godine, kojemu je osnovni zadatak zaštita vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda i ostalih, kada su većinu od osam delegata činili predstavnici stranaka s hrvatskim predznakom, u idućem periodu, dakle od 2010. do ove godine, samo u 13 slučajeva hrvatski su delegati glasali protiv povrede vitalnoga nacionalnog interesa. Ovaj je podatak to  više poražavajući ima li se u vidu niz zakona  i odluka Narodne skupštine, koji su izravno ograničavali, negirali  i vrijeđali vitalne nacionalne interese nesrba u Republici Srpskoj.

Način izbora delegata u Vijeće naroda RS zahtijeva samo da oni budu predstavnici konstitutivnih naroda i ostalih, ali ne i predstavnici stranaka koje dominantno zastupaju određeni narod. Tako izabrani izaslanici štite u najvećem broju slučajeva  interese većine u RS, ne propitujući kakvu štetu time nanose Hrvatskom narodu“, rekla je Gordana Katana predstavljajući ovaj zbornik.

Zlatica Gruhonjic, predsjednica Udruženja Centar za demokraciju i tranzicionu pravdu iz Banjaluke, predstavila je rad ove organizacije koja se, između ostalog, već tri godine bavi istraživanjima o logorima, odnosno mjestima zatočenja, što je još jedna mračna strana naše nedavne prošlosti.

“Mi svi smo ovdje na istom zadatku i pokušavamo  sačuvati od zaborava one strašne stvari koje smo učinili na ovim prostorima. Zadatak naše organizacije je  dokumentirati sva mjesta zatočenja koja su postojala u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Za sada smo dokumentirali 400 mjesta zatočenja. Za našu organizaciju i naša istraživanja ova knjiga ima ogroman značaj. Ukazat ću samo na tekst o Prijedoru kao paradigmi zločina u Bosanskoj Krajini,  gdje su bila i tri logora u Bosni i Hercegovini, Omarska, Keraterm i Trnopolje”, rekla je Zlatica Gruhonjic.

Na kraju se prisutnima obratio i banjalučki biskup dr. Franjo Komarica:

“Svojim dolaskom svi vi ste pokazali svoju otvorenost za upoznavanje istine o velikom broju naših sugrađana koji su ne samo rođeni u ovom gradu, kao i njihovi roditelji i predci, nego su duže ili kraće vrijeme svoje snage uma i srca uložili u izgradnju našega grada i njegov prosperitet. Oni su doživjeli nezasluženu, strašnu kaznu, bezrazložnoga istjerivanja iz svoga grada, kojega su voljeli i za kojega su živjeli. Svi oni, kojima je bezrazložno oduzeto pravo na njihovu ličnu kartu, na osobnu legitimaciju, zapravo su živi mrtvaci, jer im nedostaje dio njihovog identiteta. Čovjeka možete likvidirati tako da ga fizički ubijete, a možete ga također likividirati kada mu oduzmete pravo na najsvetije mjesto na svijetu, na njegovo rodno mjesto. Ovdje je to učinjeno, ne samo ovdje, već i na tolikim drugim mjestima. Mi smo tome svjedoci, to je uradila naša generacija.

Nad tom strašnom nepravdom godinama je padala prašina negiranja i zaborava, a mrak je nastojao ugušiti svaku, i najmanju svjetiljku koja je smatrala svojom obavezom osvjetljavati gorku i dramatičnu istinu.

Zahvalan sam iskreno svim mojim visoko cijenjenim sugrađanima i drugim plemenitim ljudima koji su se tijekom proteklih godina, osobito u prigodi žalosne 20-e obljetnice završne faze protjerivanja brojnih naših sugrađana sa područja Banjalučke regije, pokazali spremnima dati svoj konstruktivni doprinos skidanju još uvijek postojeće crne mrlje s imena i imidža našega grada, koji tu negativnu mrlju nikako ne zaslužuje.”

Na kraju svog izlaganja dr. Franjo Komarica zahvalio se organizatorima, svima koji su knjigu predstavili i prisutnima.

IMPULS/TABB
Banja Luka, 17. svibnja 2016. godine

Comments are closed.