SLIJEDITI ZACRTANI PUT U SLUŽBI DIJALOGA I MIRA!
Tako bi mogla glasiti glavna poruka sa netom održane svečane obljetnice, osnivanja i rada, Europske akademije Banjalučke biskupije na kojoj su se, u srijedu, 25. studenog 2015 godine, okupili njeni osnivači, prijatelji i podupiratelji , domaći i inozemni, većih broj predavača s mnogih tribina, okruglih stolova, studijskih dana i konferencija održanih u proteklih deset godina, kao i mnogi građani Banja Luke.
Svečani, prigodni program, upriličen u dvorani Europske akademije, u zgradi Biskupskog ordinarijata, započeo je pjesmom „Ave Maria“ u izvedbi Hrvatskog pjevačkog društva „Nada“ iz Banja Luke, a nastavljen je izlaganjem dr. Miljenka Aničića, višegodišnjeg direktora „Europske akademije“, o deset godina rada i djelovanja Akademije.
Zahvalivši prije svega utemeljitelju Akademije, Banjalučkom biskupu dr. Franji Komarici, koji je cijelo ovo vrijeme djelovanja Akademije pružao potporu njenom ukupnom radu te partnerima iz Njemačke, Njemačkoj saveznoj zakladi za okoliš (Deutsche Bundesstiftung Umwelt) iz Osnabrücka, Akademiji Ludwig Windthorst (Ludwig Windthorst Haus) i Zakladi Ludwig Windthorst (Ludwig Windthorst Stiftung) iz Lingena, Njemačko-hrvatskom društvu (Deutsch-kroatische Gesellschaft) u Hannoveru u Njemačkoj, koji su od samih početaka pa do danas vjerno pratili i podupirali rad Akademije, dr. Aničić je podsjetio na neke osnovne karakteristike iz programatskog predavanja, na dan otvaranja akademije 16. studenog 2005 godine, gdje je rečeno da Crkva u tom i takvom vremenu želi krčiti putove dijaloga između vjere i svijeta u kojem živimo.
„Europska akademija u organizaciji Crkve je specifičan izraz tih nastojanja. Ona želi biti „otvoreni forum za nepristranu i kritičku raspravu o svim aktualnim pitanjima vremena i problemima života, koji provociraju vjeru kršćanina“. U tom smislu Akademija želi biti mjesto razmjene ideja i njihovog interdisciplinarnog povezivanja. Želi ukazati na poremećaje u društvu, posebno kad su u pitanju temeljne vrijednosti. Ona želi biti mjesto refleksije u svijetu, koji nije sklon refleksiji. U svijetu gdje nestaju dosadašnji zajednički duhovni temelji potrebno je mjesto za uvježbavanje susretanja i razgovora, kako bi se došlo do suglasnosti oko novih temelja ili novih izričaja dosadašnjih. Pri tome se nimalo ne želi omalovažiti ili zanemariti ono što je vrijedilo u prošlosti. Naprotiv, izričito se naglašavaju bogatstvo kršćanske tradicije i veliki potencijali koji se u njoj kriju i za današnje vrijeme“, kazao je dr. Aničić.
Ovih nekoliko natuknica, nastavio je dr. Aničić, ukazuju na mnoga, velika i životno važna pitanja. Svako vrijeme ih uvijek iznova postavlja i traži odgovore. Za odgovor na njih potrebno je puno više vremena i energije. Danas, 10 godina kasnije, pitanja nije manje. Svjedoci smo vrlo turbulentnih i uznemirujućih događaja, kojima uzroke tek naslućujemo, ali čije posljedice i učinke ni izdaleka ne možemo sagledati. Strah je postaje sve prisutniji. Ideja Europe, mnogima je prije 10 godina bila puno privlačnija, govor o europskim vrijednostima puno razumljiviji. Nakon najnovijih događaja posljednjih dana i mjeseci možemo konstatirati prilično kaotično stanje, kontradiktorne stavove i ponašanje među državama članicama, ali i unutar pojedinih država. Vidimo kako vlastiti interes vrlo lako zasjeni sve velike deklaracije i međusobne odnose među onima koji se kunu u iste vrijednosti.
Kad se radi o čovjeku, onda se deset godina redovito označava fazom djetinjstva, fazom, koja je bitno određena obiteljskom situacijom, ali u kojoj mladi čovjek nastoji oblikovati svoj ja, prepoznati svoj identitet, pronaći svoje mjesto u društvu, kazao je dr. Aničić te nastavio. Uspjeh njegovih nastojanja ovisit će kako o dinamici vlastitog razvoja koju nosi u sebi i koja mu je genetski usađena, tako i o pogodnim okolnostima i impulsima, koje mu pruža njegova bliža i daljnja sredina. Važni su materijalni i duhovni uvjeti da se to biće može razvijati. Zbog nepovoljnih okolnosti, ali i zbog vlastitih slabosti, neodlučnosti, nedosljednosti, neiskorištavanja vlastitih potencijala može u razvoju doći do zastoja, čak i regresije ili u povoljnijem slučaju bar do slabe progresije. Moguće je prije govoriti o mogućnostima, koje se kroz razvoj nagovještavaju, nego o ostvarenjima. Moguće je prepoznati potencijale, ali ne jasan profil, a pogotovo ne izgrađeni identitet.
Ne želimo lamentirati niti se spuštati na onu razinu duha, koju svakodnevno imamo priliku gledati i slušati, protiv koje smo se, otvarajući Akademiju prije 10 godina, željeli dići; protiv duha beznađa, bezperspektivnosti, zatvorenosti, protiv duhovne učmalosti, koja više gleda nazad, nego u budućnost. Time bismo izdali i ono u što smo uvjereni i što mislimo da možemo dati drugima. Iznevjerili bismo ono «genetsko», onu dinamiku od koje kao kršćani polazimo i koja nam daje snage da se i u najtežim i naizgled beznadnim vremenima ne mirimo s postojećim stanjem, da vidimo dalje i dublje, naglasio je dr. Aničić.
Ogromni deficiti i ogromni raskoraci
To ne znači, nastavio je dr. Aničić, da ne vidimo stvarnost u kojoj živimo. Svjesni smo da društveno okruženje može djelovati poticajno, ali isto tako i demotivirajuće, može kočiti rad i njegovu učinkovitost. Rad ovakve ili neke slične ustanove pretpostavlja društvenu stvarnost, odnosno određeni politički, zakonodavni i socijalni razvoj društva i njegovih institucija, određenu razinu svijesti, koji bi bili u korelaciji, u interakciji i plodonosnoj razmjeni: s jedne strane, stvarnost koja provocira, postavlja pitanja i traži odgovore, a s druge strane, promišljanje, koje proizlazi iz te stvarnosti i koje je prema njoj usmjereno. U biti, o tome se na ovim prostorima jedva može govoriti. Skoro pet desetljeća smo živjeli u jednom sustavu, koji je za sobom ostavio duhovnu pustoš. A onda se dogodio rat. Nakon toga opredijelili smo se za Europu, razumije se i za ljudska prava, uskočili u vlak demokracije, zaklinjemo se u tržišno gospodarstvo. Ništa protiv toga. Ali, znamo li, zapravo, u kojem smjeru idemo i što to konkretno znači? Uvozimo tehničke proizvode, uvozimo zakonsku regulativu, uvozimo način življenja, pitanja i probleme. Ta „uvezena“ pitanja ne samo da potječu s neke druge razine društvenog razvoja i druge razine svijesti, nego premalo ili uopće ne uvažavaju one velike lomove, koje je ovo društvo desetljećima proživljavalo. Kao da smo nakon tih lomova nastavili živjeti, ali ne nadovezujući se na ono što mi jesmo i što je naše, i gdje smo nekada stali, nego na nešto što je aktualno negdje drugdje, ali nam se nameće kao nešto što mora biti, što se mora prihvatiti. Tako se npr. govor o zaštiti stvorenog svijeta događa u društvenim okolnostima, koje pokazuju interes samo za tehnološka iznašašća iz tog područja, što se opet može svesti i vrlo često svodi samo na ekonomski interes, a da najčešće nema ni minimuma političke volje, zakonodavne regulative niti svijesti o ugroženosti stvorenja i potrebe njegove zaštite na svakodnevnoj razini i u neposrednoj blizini. Potrebno je samo okrenuti se oko sebe da se na svakom koraku vidi ta opća ugroženost našeg životnog prostora. Slično možemo reći i kad je riječ o potrebi etike u gospodarstvu (ovo što mi ovdje imamo nije tržišno gospodarstvo pa ni u onom najgorem izdanju – ovo je divlji zapad). Slično se može reći o odgoju i obrazovanju, razvoju demokracije, itd. Svugdje ogromni deficiti. Svugdje ogromni raskoraci, preko kojih se u svakodnevnom životu bez posebnih problema prelazi.
Radimo dobar i koristan posao
Četiri su se područja su trebala na poseban način naći u fokusu našeg interesa: zaštita stvorenog svijeta, gospodarska etika, odgoj i obrazovanje, te aktualna pitanja. Koje god pitanje da smo počeli razmatrati, svugdje se osjeća ogroman deficit. Bilo da se radi o zaštiti stvorenog svijeta, etičkim pitanjima, povijesnim temama Imali smo ovdje prije više od dvije godine jedan trodnevni samit: «Korak naprijed». Trebao je to biti poticaj domaćim političarima da se odvaže na nove korake u pravcu normalizacije situacije. Bilo je tada aktualno pitanje presude Sejdić-Finci. Nastojali smo ukazati i na problem i potrebu edukacije političara. Sudjelovali su uz domaće političare i predsjednici parlamenata iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i političari uz drugih zemalja. Bill Clinton je poslao svoju posebnu poruku. Možemo li od tada do danas govoriti o koraku naprijed? Naši političari su naučili govoriti, kako to u Europi žele čuti. Ali od riječi do djela je za naše je političare nepremostiv jaz. Prije desetak dana održan je u Europskoj akademiji studijski dan pod nazivom «Dvadeset godina od završne faze protjerivanja Hrvata, Bošnjaka i drugih s područja Republike srpske». Sudjelovalo je 18 predavača iz BiH, Hrvatske, Belgije. Željeli smo ove godine, u kojoj se puno govori o 20-oj godišnjici Daytonskog sporazuma, – u kojoj jedni slave oslobođenje, drugi se spominju svojih žrtava – ukazati i na događaje, također prije dvadeset godina, o kojima se uporno šuti, pogotovo ovdje, gdje se to događalo. I o kojima domaći mediji, nakon što je održan ovaj studijski dan, nisu ništa izvijestili. Dakle, mora se i dalje šutjeti. A mi mislimo da to nije pravi put. Istinu smo dužni žrtvama progona, istinu smo dužni povijesti. Uvjereni smo da će nas sve skupa samo istina spasiti – kako stoji u Evanđelju.
Kroz ovih 10 godina u Akademiji je održano oko 150 susreta: večernjih predavanja, okruglih stolova, studijskih dana, seminara. Neka predavanja su imala i svoju reprizu na terenu, u manjim mjestima. Sudjelovali su predavači iz sedam europskih zemalja te iz Sjedinjenih Država. Među njima je bilo pripadnika različitih nacionalnosti, različitih svjetonazora i vjerskih uvjerenja. Ono što je redovito izlazilo na vidjelo, bila je velika angažiranost naših predavača u područjima, za koja su oni stručnjaci. Imamo zavidno puno pameti na ovim našim prostorima. U nekim zgodama domaći mediji su opširnije izvijestili o nastupima, donijeli isječke predavanja ili razgovore s predavačima. Tako su njihove poruke doprle do daleko šireg kruga slušateljstva.
Završavajući svoje promišljanje o desetogodišnjici rada Akademije dr. Aničić je zaključio: „Uvjereni da radimo dobar i koristan posao za današnji svijet, a posebno za ovu našu zemlju, za konkretnog čovjeka, i dalje ćemo slijediti zacrtani put u službi dijaloga i mira. To znači da ćemo naše životne povijesti i povijesna sjećanja, naše svakodnevno ljudsko iskustvo, spoznaje koje nam moderne znanosti stavljaju na raspolaganje nastojati sagledavati i prosuđivati iz one temeljne perspektive, u kojoj se sve susreće i odakle sve dobiva svoj smisao – od Boga. U njemu se temelji sve dobro što nam je pošlo za rukom u prošlih 10 godina. Njegovoj pomoći se utječemo za budućnost.“
Poseban gost i predavač sa svečanim predavanjem bio je dr Davor Pavuna, svjetski poznati fizičar, nesumnjivo, istinski mistik i vrhunski znanstvenik te istraživač – pojava kakva se rijetko susreće u današnjem svijetu, čovjek koji se s ushićenjem i ponosom legitimira riječima:“Osobno sam se upoznao s Isusom Kristom“. Njegovo predavanje je imalo za temu „Znanost, vjera i suvremena civilizacija“. Očekivlo se sveučilišnog profesora sa izlaganje ma zadatu temu ex katedra. Umjesto toga iznenađenje, blagi šok, nevjerica, dobilo se posebnog, život svjedoka vjere, koju izražava na poseban, atipičan način, koji ne govori o vjeri nego vjeru ispovjeda vodeći slušatelja kroz svijet atoma, kvantona, kvantne i postkvantne znanosti, teleportacija, telemanifestacija, univerzuma, fizike, metafizike i svijesti do Boga.
Bit života je ljubav
Sve je bilo posebno pa i njegovo osobno predstavljanje:
Poslije diplome na PMF-u u Zagrebu 1978. uzeo sam kofer i gitaru i napustio ondašnju komunističku Titoslaviju, tzv. SFRJ. Odradivši doktorat u Engleskoj (1982.), nastavio sam raditi kao asistent-profesor u Grenobleu u Francuskoj (1983,-86). Tu me pronašao i pozvao Hans Rausing (vlasnik Tetra Paka) da mu budem osobni znanstveni savjetnik, te da mu vodim nove, tajne projekte za pojačavanje ambalaža. On je imao tvornicu u Švicarskoj, pa smo započeli suradnju, a u paraleli su mi kolege znanstvenici ponudili poziciju na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju (Lausanne). To je ona institucija ETH na kojoj je u Zurichu bio svojedobno Einstein, a to je nešto što se ne odbija. Tad sam se upravo i oženio. Od 1986. sam za stalno zaposlen na EPFL u Lausannei kao profesor na fizici, no glavne moje aktivnosti posljednjih dvadeset godina u velikoj su mjeri bazirane u Americi, ali i drugdje po svijetu. Ono što je ljudski bitno jest da sam prije toga, do svoje 26. godine u stvari bio nevjernik, student fizike, možda agnostik, ali ništa više od toga. Vjernik sam postao negdje između 29. i 31. godine. Osobno sam se upoznao s Isusom Kristom, premda sam, da bi do toga došlo, najprije prošao kroz sve religije svijeta! Mislim da nema važnije religije ili metafizike koju nisam proučavao, doslovce. Od hinduizma i zen-budizma do kabale. Čak sam istraživao što proučavaju masoni, Moonovci, Hare Krishna … Međutim, u Indiji su mi lijepo rekli: ˝Što ti treba bolje od Isusa Krista?˝ Pa sam se lijepo vratio u Zagreb i na Jordanovcu se osvijestio uz izuzetno duboke i nadahnute duhovne vježbe u našoj katoličkoj vjeri kod dr. Tomislava Ivaničića i pater Zvjezdana Linića. Danas živim po Evanđelju, a tu je bitan nauk Isusa Krista, oprost sebi i svima drugima i ljubav prema samom sebi, dragom Bogu i bližnjemu svome. I naravno, uvijek ljubav u akciji – to je sve. Eto, to razdoblje od moje 29. do 33. godine bilo je ključna prekretnica: svjesno sam ‘umirao’ da bih spoznao dragog Boga, pa danas javno svjedočim da je istina da je sveprisutan Bog aktivno živ, a pritom se bavim suvremenom znanošću u prvoj liniji.
Cijela je znanost, nastavio je dr. Pavuna, proizišla iz duhovne filozofije, iz metafizike. Newton, Einstein, Ruđer Bošković su, također, bili vjernici. I ja sam vjernik. Fizičari su većinom vjernici. Ova je kreacija već inteligentnija nego mi i sama priroda, a zamislite tek Stvoritelja. Znanost je mlada disciplina, mi smo u kamenom dobu znanosti. Ona je jako dobra, prije svega jer ima kulturu neslaganja, a koju naši politikanti nemaju. Znamo se ne slagati, ali imamo i objektivnosti: znamo i što ne znamo i pošteni smo. Tako primjerice mi ne znamo što je 95% tzv. univerzuma. Radimo na tome i radimo sve bolje modele, popravljamo sebe i naše uvide; pri tomu i griješimo, ali to je ljudski. Međutim, ne kažemo da imamo konačne odgovore, a konačni odgovor je vrlo jednostavan: ljubav. Bit života je ljubav, zajedništvo i suosjećajnost. Malo hrane i vode nam treba, ali bez ljubavi ne možemo.
„sum ergo Sum“
Zapadna civilizacija često se pozivala na Descartesovo isticanje snage razuma i mišljenja, posebno na njegovu izreku ˝Mislim, dakle jesam˝. O tome dr. Pavuna kaže: Descartes je bio u krivu. Cogito ergo sum je netočno. Nije Mislim, dakle jesam nego ˝jesam Jesam˝ iliti sum ergo Sum = ˝jesam, dakle Jesam˝. Nije bitno misliti da jesam i spoznavati da jesam, već sama činjenica da je čovjek svjestan sebe, svjestan Jednote. Svijest je bitna. ´Jesam´. U stvari, dragi Bog, kad bi Kreatora trebalo opisati nekako drugačije je Jesam, ali čak Jesam bez zvuka, bez energetske manifestacije. Dakle”to” je stanje svijesti koje je Bog. Mi ga svi u dubini osjećamo u sebi. To je ta Svijest na najvišem nivou. Dakle, Descartes kao i mnogi filozofi otišli su u krivo, uključujući Marxa koji je neke stvari pokupio iz fizike. Mistici uvijek govore da je važno stanje kad dostignete potpuni mentalni mir (bez ikakvih misli), a to je upravo to. Jer kad je totalni mentalni mir iznutra onda je ta istinska Realnost – kako kod istočnih tako i zapadnih mistika (kao što je Isus jako dobro znao) – totalno Blaženstvo, to je ta Kristova svijest. I tu nema Ništa, a tu je SVE i nadasve Ljubav! Da, bio sam u toj svijesti, ne jednom, dakle, ušao sam u tu Svijest još i kroz određene katoličke metode, kroz molitvu, kontemplaciju jer sam prakticirao katoličku meditaciju i kontemplaciju. Evo mogu i sad, trenutno, ući u tu svijest. U toj svijesti nema ‘ništa’. Čovjek totalno osjeća – Jesam. Da, to je Jesam koji nije ni manifestiran nego se samo u Duhu osjećam, osjećam se u jednom blaženstvu i onda sam jedan s Jednim (svemirom) i jedan, stopljen s Kreatorom.
Kako je je s pojavom kvantne fizike došlo do približavanja tih duhovnih spoznaja i temeljne znanosti o svemiru, (o čemu svjedoče i Planckova razmišljanja) prof Pavuna je govorio ‘post-kvantnoj’ fizici i kozmologiji, naglasivši da je s pojavom kvantne fizike došlo do približavanja duhovnih spoznaja i znanosti još od Bohra, i Plancka, i Heisenberga, i mnogih drugih. A sa skupinom izuzetnih znalaca u post-kvantnoj fizici otišli smo i dalje. Kvantna fizika govori da su već sami kvantni entiteti i fizika nelokalni, dakle elektron nije lokalni entitet. Svaki kvantni entitet = kvanton nije lokalan; kvanton je potencijalno manifestiran bilo gdje (posvuda). I, čak, kad ja mislim da sam ovdje lokalno, to je samo zato što sam sebe (svoje pod-kvantno polje uvjerenja-ega) ‘hipnotizirao’ da sam ovdje. Ustvari, ja sam potencijalno i drugdje. I stoga je pogrešan izraz ‘teleportacija’. Korektan je izraz ‘telemanifestacija’ jer kad to shvatimo onda znamo da se i mi, svatko, možemo telemanifestirati. Neki kolege smatraju da će nam biti potrebno između 3000 do 5000 godina da mi to sve shvatimo i obradimo u ‘službenoj’ fizici i realiziramo, premda mnogi kolege sa prve linije znaju sve to već sada. Uvelike smo dekodirali kvantnu fiziku, uskoro ćemo brojni biti u stanju raditi postkvantnu znanost. Ona je već prisutna, ali ne široko, još se ne uči na fakultetima, ali mi koji smo u prvoj liniji to znamo, već poznajemo i postkvantne tehnologije. Dakle, nema nikakve diskusije o tome da znamo prebaciti iz Geneve u Lausanneu, dakle telemanifestirati (= ‘teleportirati’), recimo, cijele molekule ili jednostavne viruse, i možemo to raditi i negdje drugdje. To sve već postoji, međutim razviti to na nivou čovjeka nešto je drugo. A na laboratorijskoj skali sve je to jasno demonstrirano i provjereno eksperimentalno, iako nije još ušlo u dodiplomske udžbenike jer je koncepcijski prezahtjevno, čak i za mnoge profesore.
Zašto je molitva važna?
Govoreći o tome zašto su važni oprost, ljubav, molitve i kontemplacija, dr. Pavuna kaže: „Vidite, cijeli nauk Evanđelja, koji je Isus Krist fantastično sažeo, pokazuje se u sljedećem: oprosti u prvom redu samom sebi. Čovjek se ne može voljeti ako samom sebi ne oprosti. I to je ono što jako dobro radi pater Linić, a imate i u knjizi dr. Tomislava Ivančića Susret sa živim Bogom točno kako se moli ta molitva iscjeljenja, kako se živi oprost. Tek kad je čovjek oprostio samom sebi može opraštati drugima, što je izuzetno važno jer se na taj način mijenjaju duhovne korelacije među osobama i dušama tako da onda može poteći Ljubav. A ljubav, dakako, mora postojati prema sebi, prema dragom Bogu i bližnjemu svomu, opet tri načina. Zašto je molitva važna? Pa, pojednostavljeno govoreći, vi molitvom preprogramirate, da tako kažem, vaš svjesni kompjutor pa vam se onda u velikom svjesnom kompjutoru događaju pozitivni događaji onako kako ste svijest pripremili. Dakle, kao što bi rekli duhovnim, Božjim rječnikom, molitva je odgovor dragog Boga uvijek s ‘da’ ili s ‘ne’. Ako nije ‘ne’ ili nije jasno ‘da’ onda znači nije još sazrelo – za novo stanje manifestacije. Dakle, morate nastaviti moliti i očekivati bolje. Kontemplacija je samo dublji nivo, jer molitva je razgovor s dragim Bogom, dok u kontemplaciji samo primate Božji uvid. Moja molitvena skupina postoji već više od 25 godina. U mojem uredu svaki tjedan se molimo, i to kolege fizičari. Ima nas od tri pa do sedam, kako kada, inženjeri, i molimo se Isusu Kristu. To izuzetno obogaćuje naše živote. Pa, možete misliti, ozbiljni ljudi, doktori znanosti, profesori i tako dalje, na Švicarskom institutu za tehnologiju, gdje je vjernik i dekan i šef fizike, gdje nas pitaju i kolege ‘nevjernici’ da se molimo za njih. Sad zamislite što se tu događa kad se toliko godina molimo Isusu. A pritom odmah želim reći da to svatko može u svojem uredu ostvariti! Ujedno, kad smo kod duhovnih tehnologija, znajte da temeljni zakon Švicarske, dakle Ustav, počinje sljedećim riječima: ”U ime dragog Boga svemogućega mi građani Švicarske” … i tako dalje. To piše na četiri jezika (i na internetu). Eto, to vam je duhovna Švicarska. Zemlja koja je napisala temeljni zakon u ime dragoga Boga svemogućega. Mislim da je to dovoljno: proučavajte nauk Isusa Krista jer nije slučajno Isus rekao:˝Ja sam put, istina i živo“.
Govoreći o nama kao Božjim bićima, svjetlosti i ljubavi i mogućnost ‘telemanifestiranja’ prof Pavuna je pojasnio da smo mi u svom postkvantnom svemiru u stanju sebe telemanifestirati kad postanemo svjesni svoje stvarne postkvantne prirode. Kad znate sve što je, podrazumijeva se, Isus Krist znao onda ste u stanju mijenjati čak i svemire. Prema tome, vrlo je jasno u metafizici, nije problem to saznati. Problem je samog sebe pročistiti do te mjere da se možete kvantno demanifestirati i remanifestirati. Drugim riječima, možete isto ono što i određena svjetlosna bića drugdje u svemiru i nisu vam potrebne nikakve rakete da biste putovali u druge svemire. Možete sami sebe telemanifestirati. Međutim, ti koncepti danas javno još ne postoje i to zato što ova fizika, po proračunima mojih kolega, treba između 3000 i 5000 godina da to potpuno shvati i realizira. Međutim, oni koji su upoznati sa svim tim elementima metafizike, oni ovo i sada razumiju. Naime, kad je osoba u totalnoj harmoniji sama sa sobom, u onom, kao što smo rekli kontemplativnom stanju najviše svijesti, ako ima intenciju naći se negdje drugdje, to joj je potencijalno moguće. Htio bih samo reći da Božje biće poput Isusa Krista može čak bilo koju osobu oživjeti, telemanifestirati i tako dalje, što je mnogima (hipnotiziranima materijalnim) nezamislivo. Globalno gledajući, još smo na dosta niskom nivou, i civilizacijski i znanstveno. Materijalistički redukcionisti dominiraju i medijima i obrazovanjem.
Svijest i Ljubav
U završnici svog izlaganja koje je trajalo gotovo sat i pol, gdje je bilo teško sve zabilježiti jer je profesor Pavuna svoje iskaze davao u hodu, zaključio je da“ nije lako osobama koje ne poznaju suvremenu fiziku, biologiju i metafiziku, koja je ponekad na raspolaganju i na internetu, razumjeti sve što je ovdje iznio. Međutim, i meni je trebalo otprilike 45 godina da dobijem nekakve uvide, a znam da i dalje ne znam sve, daleko od toga. I to je u redu. Međutim, ono što je važno jest osobni, duhovni razvoj. Možete čitati knjige, skanirati internet, dobiti informacije … ali to nije dostatno. Svatko treba naučiti moliti, meditirati, kontemplirati i shvatiti da je nauk Isusa Krista stvarno – da tako kažemo našim današnjim rječnikom – izuzetna, pozitivna duhovna tehnologija.. Dakle, oprost, ljubav, čišćenje duha su važni. Izvan svake sumnje. Po Isusu. A te ‘tehnologije’ možete naučiti. Da vam dokažem koliko je to istina. Pretpostavimo da nastavimo ubrzavati razvoj čovječanstva. Mi ćemo sasvim sigurno, na skali od 3.000, 5.000 ili 10.000 godina manifestirati i levitaciju i telemanifestaciju, što god hoćete. Imat ćete habitate gdje ćete mislima temperaturu i okoliš kontrolirati. Sve će biti idealno u tom materijalno-tehnološkom smislu. Ali, vidite, to sve nam neće dati – Ljubav u srcu. Hoću reći, koliko god mi dizali tehnologiju, koliko god mi radili tehno-rajeve, putovali cijelim svemirom, radili ovo, radili ono, neee, to je sve ipak ”zumba-njumba”. Esencija čovjeka je Svijest i Ljubav, spoznati sebe, oprostiti sebi i svima drugima, prihvatiti se kakvi jesmo i onda iz te pozicije ljubavi dijeliti ljubav s drugima. Voljeti dragoga Boga i ovaj svemir-manifestaciju i bližnjega svoga i zaživjeti ljubav u akciji, zaključio je svoje izlaganje dr. Pavuna.
U okviru programa obilježavanja 10- te obljetnice Europske akademije predstavljen je i promoviran drugi svezak zbornika „U službi dijaloga i mira“, kojega je predstavio njegov glavni urednik Frano Piplović. Kao i prvi svezak, tiskan prije pet godina tako i ovaj drugi, koji ima 464 stranice teksta, nastali su kao rezultat iskrenog dijaloga o aktualnim pitanjima i problemima koji su bili obrađivani na predavanjima u Europskoj akademiji Banjalučke biskupije. U ovom svesku su tekstovi 32-oje autora iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Njemačke. S obzirom na raznolikost sadržaja i njihovu aktualnost ovaj svezak zbornika je puno više od samog zbornika. On je zapravo udžbenik za razmatranje mnogih pitanja našega življenja, ne samo ovdje u BiH, nego i znatno šire, zaključio je Piplović.
U svoje osobno ime i u ime njemačkih prijatelja i podupiratelja Europske akademije Banjalučke biskupije prigodnim riječima se obratila i čestitala 10-tu obljetnicu gospođa Marta Ortman, zaželjevši Akademiji plodonosan rad i u idućem periodu. Gospođi Marti Ortman kao i ostalim prijateljima i podupirateljima iz Njemačke i Austrije dodijeljene su zahvalnice za dragocjenu pomoć i doprinos u ostvarenju programa i postavljenih ciljeva u službi dijaloga i mira kroz programe Akademije.
Dramatično zgaženi i istrijebljeni – nismo se prepustili zdvajanju i očajavanju
Na koncu ove svečanosti čuli smo i prigodne riječi utemeljitelja Akademije, dr. Franje Komarice, Banjolučkog biskupa. Radostan sam i Bogu zahvalan što sam u mogućnosti obratiti Vam se kao osnivač ove Europske akademije moje – Banjolučke biskupije- koliko mi je poznato – jedine crkvene institucije ovakve vrste u ovom jugoistočnom dijelu europskog kontinenta istakao je biskup Komarica na početku svog prigodnog obraćanje, te nastavio: „Iako smo – kao biskupijska zajednica – iz nedavnog rata – unatoč našoj konstantnoj miroljubivosti – izašli dramatično zgaženi i istrijebljeni i – osobito u središnjem dijelu biskupije ovdje oko Banja Luke – svedeni na „ostatke ostataka“ nismo se prepustili zdvajanju i očajavanju. Osim naše nužne zadaće da obnavljamo što više od onoga duhovnog što je razrušeno i materijalnog što je uništeno i otuđeno, svjesni smo također da u duhu II Vatikanskog koncila – kao dio Katoličke Crkve u ovom dijelu naše zemlje i našeg kontinenta – trebamo biti otvoreni suvremenim izazovima i aktualnim potrebama naše životne sredine. Pri tome se držimo – i želimo držati – pozitivnih dostignuća europske civilizacije i znanstvenog pristupa svim aktualnim pitanjima i problemima koja su prisutna u našem okruženju ali i šire, kazao je biskup dr. Franjo Komarica.
Ne možemo – u ovom kontekstu – me istaknuti znakovitu činjenicu podudarnost rada ove mlade crkvene institucije, Europske akademije Banjolučke biskupije s naporima dosadašnjih poglavara Katoličke Crkve, a napose sadašnjeg pape Franje i njegove najnovije enciklike „Laudato si“ od 18 lipnja ove godine i njegovog govora na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, 2.rujna. I Enciklika i Papin govor su polučili izuzetno pozitivan odjek ne samo u redovima Crkve, nego diljem svijeta. Papa posebno naglašava da postoji i pravo životnog okoliša „koje se mora poštovati“.. Pojašnjava da se zaštita i promicanje tog prava ne smije prepustiti isključivo javnim donositeljima odluka – službenim predstavnicima vlasti – te naglašava: „Budućnost čovječanstva se ne nalazi samo u rukama velikih nositelja odgovornosti, – poznatih velikih sila ili svjetskih elita. Ona leži poglavito u rukama naroda, u njihovom osvjedočenju da su svi oni sugrađani svoga životnog okoliša i tako suodgovorni za sklad, mir i slogu među svim narodima, svim rasama i civilizacijama zemaljske kugle…..
U našoj životnoj sredini, nastavio je u svom prigodnom govoru biskup dr. Franjo Komarica, osobito je ugrožena istina i pravda a time i mir, jer je aktualna demokracija u našem društvu snažno prožeta etičkim relativizmom. To ima za svoj gorki i bolni rezultat izostanak prevažne moralne podloge za vrlo potreban zajednički život naših sugrađana, koji su pripadnici različitih etničkih, vjerskih i svjetonazorskih zajednica. Ovakva demokracija bez vrednota pretvara se u pokvareni i zloban totalitarizam, tj. u sistem tlačiteljskog načina obavljanja vlasti, koji urušava pa i bezobzirno gazi ljudskog dostojanstvo. Učiteljstvo Katoličke Crkve se ne umara poticati sve nas, članove Crkve, da budemo otvoreni za iskreni dijalog sa svim osobama, rekao je biskup Komarica.
U završnici svog prigodnog obraćanja biskup Komarica je naglasio da „ ova naša mlada crkvena institucija – u duhu vlastitog Statuta, mora i ubuduće još više seizmološki prepoznavati i u svome radu podržavati plemenite i opravdane težnje naših sugrađana i suvremenika da se ne dopusti smatrati čovjeka kao neku stvar, kao „objekt“ kojim se netko može služiti ili čak se s njime poigravati, nego da je čovjek uvijek i samo „subjekt“, pozvan odgovorno živjeti u društvu i u povijesti.
To je uostalom Akademija nastojala činiti i do sada, u okviru svojih objektivnih i subjektivnih mogućnosti. Svojim – možda naoko i skromnim – ali bez sumnje plodnim dosadašnjim djelovanjem, ona je opravdala očekivanja koja su u nju bila polagana, od strane utemeljitelja, podupiratelja, pa sve do korisnika njenog rada, zaključio je utemeljitelj Europske akademije banjolučke biskupije dr. Franjo Komarica u svom prigodnom obraćanju.
Comments are closed.
